Nakon rata, 1917. godine, žene u Rusiji stupaju u štrajk „za hleb i ruže“ u znak sećanja na 2 miliona žrtava. Datum je 23. februar, po gregorijanskom kalendaru – 8. mart. I tako je sve počelo, dobile smo svoj dan (dan smrti za sve što cveta). Ujedinjene nacije ovaj dan priznaju zvanično 1975, godine, koja je globalno prihvaćena kao godina žena
(Hoćemo li dobiti još neku? A čije su ostale? Žene su, ipak većina na ovoj planeti…)
Danas ovaj dan više nema nikakvu političku konotaciju i na plakatima i razglednicama ne postoji nikakav politički simbol, jer se slavi nebeska fascinacija ženama.
Sve u svemu, meni dugo niko nije čestitao 8. mart. Ako posmatramo to sa strane, da su me gledali kao devojčicu, pa kao devojku, pa nisu ni čestitali, onda je u redu (mada je ovo Međunarodni dan žena i devojaka).
Ustajala sam tog dana uvek rano i videla da je tata kupio ruže (nisu karanfili, sva sreća). Za mamu. Ne za mene. Bilo bi previše čudno da ih je meni kupio Bilo bi još čudnije što bi ih ja najverovatnije odbila.
Jer, uvek sam očekivala čokoladu i te, po zlu poznate, karanfile!
Kada su muškarci ocenili da sam zrela za osmomartovski poklon, meni je opet smetalo. Ženama nikad ne možes udovoljiti. Prvo tražimo.Onda dobijemo.Posle nećemo.
Juče sam pomislila da će mi neko čestitati noćas, onda sam se razočarala što niko nije. Posle je i tata prošao pored mene i samo klimnuo glavom. Meni tata opet nije kupio ništa.Čekala sam da vidim šta će moj dečko da uradi.
Znači, svi se prave da vole ove druge i ne priznaju polnu diskriminaciju. To je sasvim u redu, samo me zanimalo da li to ide tačno od ponoći?
Kada sam se udala i zaposlila, taj dan je imao drugačiji koncept.Bila je to generalna proba za sve muškarce koje sam poznavala.A nije se moglo zaobići ni osmomartovsko slavlje u preduzeću, i u sindikalnoj organizaciji, pogotovo.
Uvek su bila oprečna mišljenja o svrsi tog slavlja. Feministkinje su vukle na jednu, a porodične žene na drugu stranu. Porodične žene se dele na one koje vole ovaj dan i one druge. Feministkinje ga vole, jer su se izborile za vekovima uskraćena prava i danas slave svoju pobedu
(između ostalog dobile smo i pravo na razvod i abortus, a bez toga bismo teško uspele u životu).
Jesmo dobile pravo glasa.Jesmo dobile (skoro) istu platu, negde i bolju. Sve nas je više na vodećim pozicijama. Mnogo je vidljivija i cenjenija uloga žena u društvu nego ikada. I udaljile smo se od šporeta. Sve to i dalje nije dovoljno, ali nešto je urađeno. Sada nam na ovaj dan kupuju čokoladu i cveće. Govore nam: „Danas si lepa, uspešna, pametna i volim te. Budi uvek srećna.“
A sutra nam ne otvore vrata i ne pomognu da skinemo kaput.
Istina je sledeća. Dan pred Dan žena sve nešto šapućem i unapred pripremam. Verovatno da muž i deca ne bi zaboravili. A ako će on stalno da zaboravlja da mi imamo jedan jedini dan, čega će se onda setiti?
Bilo bi lepo da muškarci u autobusu ne ustaju samo trudnicama i da ne žure u cvećare samo 8. marta ujutru.
Mislim da meni ne treba cveće, ni romantična večera, ni da mi muž sa knedlom u grlu govori da me voli. Kao što to danas rade svi njegovi prijatelji. Svaki dan treba da bude dan žena. Koliko god nemala vremena i okretala točkove kapitalizma (?), žena sam. Svakog dana po poklončić. Pa sami su muškarci birali da nas zovu lepšim(slabijim) polom. To je u redu, ako to vuče kavaljerstvu. Ako vuče tiraniji, onda nije!
Situacija u Jermeniji je nešto zanimljivija. Period od 8. marta do 7. aprila se slavi kao Mesec žena. Tamo žene imaju ceo mesec. Onda u Jermeniji ovaj mesec ima smisla.
Moguće je da ovaj dan u Srbiji znači nešto samo onima koji nisu moralni patuljci i, očigledno, nemaju previše problema u životu.
Možda previše važnosti dajemo ovom danu. Možda će za nekoliko godina postati ozloglašen. Ali previše očekujemo! Neće svet prestati da se raspada, neće žene biti manje maltretirane. Da bismo mu dali pravu važnost, moramo vratiti objektivnost. A odakle nam ona, kad smo preopterećeni problemima? Mislim da ni slavlja neće ništa popraviti, kao ni predstojeći izbori.
Još jedan povod za zabavu ili da danas budemo uobražene?
Za feministkinje ovaj dan je podsetnik, a za porodične, pred -šporetom žene, ovaj dan može biti i podsmevanje.(Aha, naručio si omiljeno jelo i platićeš ga čokoladnom bananicom?)
Zanima me kako bi izgledalo da nema ovog dana? Iskreno verujem da bi bio neki drugi. Kada nešto dugo traje, izmislimo mu mane. Pa smo 8. mart baš cenile pre 20 godina, danas okrećemo glavu.
Da li su prirodna i ekonomska prava koja nismo imale vredna slavlja, ili same sebe time ponižavamo?Jesmo li se svele na to da menjamo sindikalne organizacije, zato što neki drugi daju više novca da same obeležimo ovaj dan i same kupimo poklon.
Ili hleb..?
Meni se sada čini da je sve više žena protiv obeležavanja ovog Međunarodnog dana. „Svaki dan mi je isti“ će se danas čuti više nego bilo kog tog „istog“dana.
Poznajem žene kojima je ovaj dan draži od rođendana (meni je rođendan omiljeni dan u godini). Sve bake na planeti vole karanfile na ovaj dan. Možda ih ja zbog toga ne volim. Podsećaju me na budući usamljenički život, kad ću jedva čekati da mi unuka donese neki cvet.
Ali, i tada ću reći da je pažnja najbitnija! I još pre toga ću reći: „Nisi se morala trošiti!“ Sve sa suzama u očima. Toliko to ponekad zna da bude bolno, tužno i čemerno, da je skoro romantično.
Zato ću ja svojoj baki odneti ruže. I mami, verovatno, jer tata to više ne čini. Ali, koliko god da sam neodlučna, sad nešto razmišljam – baš mi se jede čokolada!
I to ona koja je na popustu, specijalno za danas i to samo kad je kupuju muškarci!
Normalno, uz karanfile.
DIJANA
